Mali otok, velika ideja

Počelo je na otoku Hiiumaa, neposredno prije Božića.
Grupa srednjoškolaca okupila se u lokalnom omladinskom centru. Razgovarali su o uobičajenim planovima za blagdane kada je jedna od njih rekla da ove godine želi nešto drugačije. Umjesto razmjene darova među sobom, što ako tu energiju iskoriste kako bi pomogli drugima?

Nakon mnogo rasprava i nekoliko neslaganja, došli su na ideju. Odlučili su prikupljati darove za djecu u malom udomiteljskom domu, za lokalnu djecu s invaliditetom i za učenike obližnje seoske škole. Prijavili su se za malu potporu, proširili vijest i sami organizirali dostavu.

Ta prva godina bila je jednostavna, ali snažna. Djeca koja su rijetko dobivala darove otvarala su darove koje su im osobno dostavili tinejdžeri iz njihove zajednice. Učenici su se vratili kući s novim razumijevanjem što znači davati.

Projekt je postao tradicija. Svaki Božić, nove grupe učenika s Hiiumaa nastavljaju istu kampanju, održavajući duh velikodušnosti živim. Djevojka koja je prva predložila ideju prije više od deset godina sada je članica estonskog parlamenta. Njezino putovanje pokazuje da suosjećanje i vodstvo često počinju malom idejom koju dijele prijatelji.

Pročitajte originalnu priču u Postimees.

Osnaživanje, a ne sažaljenje

Dvadesetdvogodišnji mladić s Bradervilleovim sindromom upućen je u centar za mlade radi svakodnevne podrške. Njegovi roditelji bili su zabrinuti i rekli su da mu je potrebna pomoć u svemu. Kad je prvi put stigao, bio je tih i nesiguran u sebe. Osobe koje rade s mladima odlučile su da ga neće tretirati kao bespomoćnog, već kao nekoga s potencijalom. Dali su mu strukturu, vrijeme za razgovor i ohrabrenje da samostalno donosi male odluke.

Postupno je počeo preuzimati odgovornost za svoju dnevnu rutinu. Njegovo samopouzdanje je raslo. U roku od godinu dana, preselio se u vlastiti stan. Nedugo nakon toga, pronašao je posao kao pomoćnik u kuhinji u lokalnom restoranu.

Nije mu trebao netko tko će preuzeti kontrolu nad njegovim životom. Trebao mu je osjećaj sigurnosti i povjerenja. Njegova priča podsjeća nas da prava podrška znači osnaživanje, a ne kontrolu. Ponekad promjena koju se nadamo vidjeti počinje jednostavnim vjerovanjem u nekoga.

Snaga kroz mentorstvo

Jedne večeri, 23-godišnji muškarac trenirao je u lokalnoj teretani. Primijetio je 12-godišnjeg dječaka kako neuobičajenim intenzitetom udara boksačku vreću. Dječak je rekao da "smiruje živce". Mladić je prepoznao taj osjećaj. Godinama prije koristio je boks kako bi se nosio s vlastitom frustracijom. Odlučio je razgovarati s dječakom i pozvati ga da zajedno treniraju.

Taj se razgovor pretvorio u mentorstvo. S vremenom je dječak naučio usmjeravati svoje emocije u fokus i disciplinu. Njih dvojica su trenirali rame uz rame nekoliko puta tjedno. Mladi mentor pokazao mu je dosljednost, motivaciju i što znači vjerovati u sebe.

Tri godine kasnije, taj isti dječak ima 15 godina i jedan je od najperspektivnijih mladih boksača Estonije. U ožujku je osvojio treće mjesto na estonskom prvenstvu, a u kolovozu je osvojio nacionalni naslov. Sada je pozvan da se natječe na Europskom prvenstvu. Njegov mentor još uvijek trenira s njim i kaže da ih je njihovo prijateljstvo obojicu naučilo snazi, strpljenju i poštovanju.

Svaki od ovih mladih ljudi – studenti na Hiiumaai, mladić koji pronalazi neovisnost te boksač i njegov mentor – pokazuju da se otpornost gradi u povezanosti s drugima. To nije nešto što raste u izolaciji. Raste kada se ljudi vide, kada im se vjeruje i kada ih se ohrabruje.

Pravo vodstvo ne znači uvijek biti zadužen. Često počinje malim, promišljenim akcijama: pokretanjem društvenog projekta, vjerovanjem u nekoga tko je bio podcijenjen ili dijeljenjem lekcija naučenih iz osobnog iskustva.

Kao što pokazuju ove estonske priče, otpornost se ne odnosi na izbjegavanje teškoća. Radi se o pretvaranju izazova u promjenu, jednu ljudsku vezu u isto vrijeme.